Kad bih vas upitala volite li život u zoni komfora, uvjerena sam kako bi većina uz mrgođenje jasno i odlično odgovorila: “NE!”
Toliko poznata zona komfora nikome nije poželjna niti ugodna, barem u teoriji. Istovremeno, koliko vama bliskih ljudi živi u zoni komfora? Koliko dijelova vašeg života se nalazi u zoni komfora? Svi smo u nekom trenutku upali u tu zamku i poneki aspekt života živimo u njoj. I to je u redu, sve dok smo zadovoljni okruženjem u kojem se nalazimo. No što kada više nismo zadovoljni? Što kada ona postane način života, a taj život nam se ne sviđa?
Izraz „zona komfora“ je zapravo krivo protumačen jer komfor je nešto poželjno i ugodno. A ono što mi nazivamo zonom komfora nije ugoda niti sreća, već suprotno.
To je okruženje koje nam nije dovoljno dobro no izbjegavamo promijeniti ga iz straha da će novo okruženje biti još manje ugodno ili zadovoljavajuće. Temeljna emocija koja nas drži u „zoni komfora“ je strah koji paralizira pri samoj pomisli na izlazak te ne dozvoljava uopće vidjeti potencijalnu priliku koju izlazak iz zone komfora može pružiti. Iz tog razloga ljudi ostaju u lošim brakovima, na lošim poslovima i slično. Zbog straha da će nešto novo biti još gore. Ako promijenimo naziv ovog stanja i nazovemo stvari pravim imenom, možda lakše donesemo određene odluke.
Zona komfora je ugodna, no ono u čemu se većina ljudi nalazi je „zona kontroliranog zadovoljstva i boli“ jer mi pod čvrstom kontrolom držimo svoje nezadovoljstvo.
A što sad s tim? Svladati lekciju o izlasku iz zone kontroliranog nezadovoljstva i boli koja zahtjeva promjenu i otpuštanje, mogu nam pomoći zmije. Rijetko tko ih voli no one nas uče vrlo važnu lekciju svojim čestim odbacivanjem kože. Nužno je s vremena na vrijeme otpustiti stare ideje, navike, razmišljanja, ponekad čak i osobe u svrhu vlastitog razvoja i napretka. Ponekad je otpuštanje vrlo težak proces i lekcija no nove stvari ne mogu doći ako za njih prethodno ne napravimo mjesta. A malo toga ćemo u životu postići ako u tridesetima ili četrdesetima imamo ista uvjerenja i navike koje smo imali u dvadesetima i ranije. Bitno je prihvatiti kako će u našim životima biti raznih oluja i kako ćemo se odmaknuti od stvari u koje smo uložili puno vremena, ljubavi i energije. Međutim kako bi nastavili rasti, upravo su nam te oluje i otpuštanja nužni. Potrebno je zatvoriti poneka vrata za sobom i zakoračiti na posve nova mjesta te na taj način svakim novim korakom izaći iz zone kontroliranog nezadovoljstva i boli. Izaberite jednu malu stvar, jednu sitnicu, unesite željenu promjenu i promatrajte daljnji proces.
Vaša psihologinja
Jelena Đekić